ADHD u adolescenciji
Adolescencija je razdoblje preobrazbe i sazrijevanja koje sa sobom nosi mnogo novih izazova i životnih promjena. Jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi je deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, poznat i kao ADHD (Sekušak-Galešev, Frey Škrinjar i Masnjak, 2015). Izostanak rane intervencije i adekvatnih tretmana kod djece s ADHD-om može dovesti do otežanog funkcioniranja u adolescenciji i odrasloj dobi. U trećini slučajeva simptomi se smanjuju u adolescenciji, u trećini je potrebna medikamentozna terapija u adolescenciji dok se kod ostale trećine simptomi manifestiraju i u odrasloj dobi (Jurin i Sekušak-Galešev, 2008). Iako su manje razine hiperaktivnosti, impulzivnosti i nepažnje u odnosu na dječju dob, velik postotak adolescenata i dalje pokazuju ponašanja koja ih ometaju da ostvare svoj maksimalni potencijal.
Hiperaktivnost u adolescenciji
U adolescenciji se smanjuje pretjerana motorička aktivnost, kao jedan od najuočljivijih simptoma ADHD-a koji je izražen u djetinjstvu, no nepažnja, impulzivnost te unutarnji nemir mogu i dalje stvarati probleme. U adolescenciji, hiperaktivnost se manifestira vrpoljenjem na sjedalu ili prilikom stajanja na mjestu. Mogu se javiti teškoće prilikom uključivanja u aktivnosti koje se provode u tišini jer imaju veliku potrebu za pričanjem. Prisutan je osjećaj napetosti i nemira što se odražava i na radne navike, školski uspjeh i odnose s drugima.
Nepažnja u adolescenciji
U adolescenciji je povećan opseg školskih obveza i gradiva, a škola postavlja sve više zahtjeve. Najzahtjevniji su prijelazi, iz osnovne u srednju školu te iz srednje škole na fakultet. Posebno je zahtjevan posljednji razred srednje škole kada se polaže državna matura i prijamni ispiti za fakultete, ako pojedinac nastavlja svoje obrazovanje. Razdoblje zaključivanja ocjena te istovremenog učenja za državnu maturu može dovesti do osjećaja anksioznosti i stresa, a istovremeno zahtjeva od pojedinca fokus i koncentraciju. Adolescenti s ADHD–om mogu imati teškoće u učenju, odnosno slabiji školski uspjeh od svog intelektualnog potencijala. Ponašanja koja ih pri tome ometaju su teškoće u održavanju pažnje, nedovoljna upornost u zadacima koji nisu zanimljivi, teškoće razlikovanja bitnog od nebitnog prilikom učenja iz udžbenika i distrakcija vanjskih podražaja. Mogu imati teškoće u samostalnom radu i u organizaciji zadataka i aktivnosti. Često se kod adolescenata javlja lutanje misli, odnosno kada ne čuju i kada im se direktno obraća te su isključeni iz „vanjskog“ svijeta. Lutanje misli im otežava praćenje nastavnog procesa i usmjerenost na određeni zadatak. Prokrastinacija je problem koji se može vidjeti kod adolescenata s ADHD-om, primjerice počinju raditi zadatak ili učiti dan prije ispita ili određenog postavljenog roka što će se zasigurno odraziti na njihovo školsko postignuće. Navedena ponašanja značajno sa sobom povlače problem s motivacijom, koja je snižena.
Impulzivnost u adolescenciji
U adolescentnoj dobi impulzivnost se izražava na drugačiji način nego u djetinjstvu. Nizak prag tolerancije na frustraciju je povezan s impulzivnošću. Mogli bismo to opisati kako adolescenti s ADHD-om mogu imati „kratak fitilj“ i burne i pretjerane reakcije na određene događaje te lako ulaze u sukobe. Zbog toga imaju teškoća u odnosu s autoritetima i vršnjacima. Adolescenti s ADHD-om mogu biti socijalno i emocionalno nezreliji u odnosu na kronološku dob stoga imaju slabije razvijene socijalne vještine i teškoće u interpersonalnim odnosima. Poznato je da je za razdoblje adolescencije karakteristično intenzivnije druženje s vršnjacima i stvaranje prvih emocionalno dubljih prijateljskih i partnerskih odnosa. Stoga je spretnost u socijalnim odnosima izrazito važna u posebno u ovom razdoblju za psihičku dobrobit i mentalno zdravlje pojedinca.
Potencijalne opasnosti
Adolescenti s ADHD-om imaju akademske i interpersonalne probleme koji nažalost prođu bez adekvatne intervencije i podrške iz okoline, radi mišljenja da su „prerasli“ ADHD jer su simptomi puno manje izraženi, a pojačana motorička aktivnost je nestala (Butnik, 2005). Djevojke koje imaju ADHD mogu imati pogoršanja simptoma u adolescenciji radi hormonalnih promjena u pubertetu i postoji povećan rizik od neplaniranih i neželjenih trudnoća (Butnik, 2005). Adolescenti s ADHD-om imaju više prometnih nesreća, kazni za prebrzu vožnju i akademskih poteškoća u usporedbi s vršnjacima koji nemaju ADHD (Cox, Merkel, Penberthy, Kovatchev i Hankin, 2004).
Kako ostvariti svoje potencijale?
Navedena ponašanja značajno mogu značajno omesti funkcioniranje adolescenata te onemogućiti ovim pojedincima da ostvare svoje maksimalne potencijale te da postignu svoj najbolji rezultat. Gotovo svi pojedinci s ADHD-om razvijaju nisko samopoštovanje (Sekušal-Galešev i sur, 2015). U većoj mjeri nego kod adolescenata bez teškoća javlja se depresija, emocionalna nestabilnost, slabo samopouzdanje, loša slika o sebi i briga o završetku školovanja. Mogu biti proglašeni lijenima i nemotiviranima, no treba razumjeti da je rad njihovog mozak usporen i ne postoji dovoljno unutarnje stimulacije što uzrokuje distraktibilnost i potrebu za traženjem vanjske stimulacije. U osnovnoj i srednjoj školi učenici s ADHD poremećajem mogu biti uspješni ako se zahtjevi individualiziraju u skladu s njihovim potrebama.
Metoda kojom adolescenti s ADHD-om mogu značajno poboljšati svoje svakodnevno funkcioniranje te naučiti postići opuštenu koncentraciju i poboljšati svoju pažnju je neurofeedback. Novija istraživanja ukazuju na to da je mozak u adolescentnoj dobi još uvijek u fazi razvoja koja se nastavlja sve do 25. godine, za razliku od prijašnjeg uvjerenja kako je mozak u potpunosti razvijen do 12 godine. Neurofeedback-treninzima pojedinac uči bolje prepoznavati stanja u kojima pažnja fluktuira i na koji način se može vratiti u fokus i zadržati koncentraciju. U samom neurofeedback treningu uči se postići opuštena koncentracija i fokus uz smanjenje mentalne napetosti (Butnik, 2005). Treninzima pojedinac može unaprijediti svoju samoregulaciju što će dovesti i do uspješnijih socijalnih odnosa u svojoj okolini. Dobrobit neurofeedback treninga jest omogućavanje pojedincu da ostvari svoje maksimalne potencijale i postigne najbolje rezultate, odnosno poboljšanje uspješnosti u školskim zadacima i socijalnim odnosima što dovodi i do povećanja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi, a krajnja dobrobit je poboljšanje općeg mentalnog zdravlja.
Sara Dugić, mag.psych.
POPIS LITERATURE:
Cox, D.J., Merkel, R.L., Penberthy, J.K., Kovatchev, B., & Hankin, C.S. (2004). Impact of methylphenidate delivery profiles on driving performance of adolescents with attention-deficit/hyperactivitydisorder:Apilotstudy. Journal of the American Academy of Child and Adolescent Psychiatry, 43, 269–275.
Butnik S.M. (2005). Neurofeedback in adolescents and adults with attention deficit hyperactivity disorder. Journal of Clinical psychology, 61: 621-625.
Jurin M. i Sekušak-Galešev, S. (2008). Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD)-multimodalni pristup. Paediatria croatica, 52 (3).
Resnick R.J. i College R.M. (2005). Attention deficit hyperactivity disorder in teen and adults: they don’t all outgrow it. Journal of Clinical psychology, 61:529-533.
Sekušak-Galešev S., Frey Škrinjar, J. i Masnjak, L. (2015). Ispitivanje socijalne uključenosti i kvalitete podrške u sustavima predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja za djecu i učenike s PAS i ADHD. Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.