Neurofeedback – zabavan mentalni trening za djecu

Adresa:

Koturaška 51, Zagreb

Je li Kišni čovjek ili Sheldon Cooper?

Ova dva lika su većini vrlo dobro poznati, i većina ljudi ih smatra simpatičnim. Ali osim što su oboje simpatični, oni dijele i neke zajedničke karakteristike. Oboje su nespretni u socijalnim situacijama, oboje teško prepoznaju emocije drugih, oboje imaju ponavljajuća ponašanja i oboje su rigidni i nefleksibilni.

Kada netko govori o autizmu, većina ljudi povezuje ovaj poremećaj sa likom Kišnog čovjeka, a u posljednje vrijeme i Sheldona Coopera. Što nije u potpunosti krivo, ali nije niti u potpunosti točno. Kišni čovjek je savant, unatoč sniženim kognitivnim kapacitetima i lakim intelektualnim teškoćama on je briljantan u jednom području – matematici. Ali s druge strane ima sve ostale prethodno navedene karakteristike autističnog poremećaja. Sheldon s druge strane ima iznimno visoke intelektualne sposobnosti, a opet ima elemente autističnog spektra, točnije on ima Aspergerov sindrom. Zapravo je stvar u tome da su i Kišni čovjek i Sheldon Cooper negdje unutar autističnog spektra. A nova klasifikacija ovog poremećaja ih razlikuje upravo na taj način.

Autizam je neurorazvojni poremećaj čija su glavna obilježja slaba socijalna interakcija i komunikacija i ponavljajući obrasci ponašanja. Prema novijoj klasifikaciji razlikujemo tri stupnja Poremećaja iz autističnog spektra – PAS (u prijašnjim klasifikacijama smo imali različite poremećaje koji su bili svaki za sebe kao npr. Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, Autizam, Pervazivni razvojni poremećaj, Dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu). Ovom novom klasifikacijom diferenciraju se 3 razine poremećaja. Obzirom na stupanj u kojem ometaju svakodnevno funkcioniranje i koliko je potrebno podrške. Odnosno laički govoreći, koliko su spektar i problemi sa spektra izraženi, određuje se na kojoj razini unutar spektra se osoba nalazi.

Za određivanje dijagnoze F84 (PAS), postoje dvije skupine simptoma koje se procjenjuju, a potrebno je odrediti postoje li navedeni simptomi i u kojoj mjeri oni postoje, odnosno koliko su izraženi. Da bi se potvrdila dijagnoza moraju postojati simptomi iz obje kategorije.

Prva skupina simptoma obuhvaća socijalnu komunikaciju:

  • Deficit u socio-emocionalnoj recipročnosti
  • Deficit u neverbalnoj komunikaciji i ponašanju
  • Deficit u razvoju, održavanju i razumijevanju odnosa

Druga skupina simptoma se odnosi na ponašajne (bihevioralne) pokazatelje:

  • Stereotipna ili repetitivna ponašanja (motorička ili govorna)
  • Rutine i ritualna ponašanja (rigidnost i nefleksibilnost)
  • Usko specifični interesi s intenzivnim fokusom pažnje
  • Senzorna hiper/hipo osjetljivost

Dakle, nema govora o intelektualnim sposobnostima i one nisu kriterij za određivanje dijagnoze. Tako da kod djece iz autističnog spektra možemo naći iznimno inteligentne osobe ili pak osobe sa umjerenim ili teškim intelektualnim poteškoćama. I istraživanja koja su ispitivala taj odnos idu u prilog navedenom jer su dobiveni vrlo raznoliki rezultati, ali u većini njih je ipak pokazano da je veći postotak onih sa lakim ili umjerenim intelektualnim poteškoćama.

Prema ovoj klasifikaciji Sheldon bi ulazio u prvu razinu ili visoko funkcionirajući autizam (Aspergerov sindrom), jer ne zahtjeva konstantnu podršku (Leonard se ne bi složio sa ovim) i to mu ne ometa u potpunosti svakodnevno funkcioniranje. Osobe koje se nalaze na ovoj razini kontinuuma imaju problema sa započinjanjem socijalnih interakcija, te evidentno vrlo netipično i neuobičajeno odgovaraju na pokušaje drugih da uspostave interakciju. Nefleksibilnost u promjeni ponašanja stvara im problem u više različitih područja, te teško napuštaju neku aktivnost koja im je zabavna.

Kišni čovjek bi pak pripadao razini dva jer zahtjeva veću podršku i njegove poteškoće mu znatno ometaju svakodnevno funkcioniranje. I uz podršku teško uspostavlja socijalnu interakciju, sam gotovo uopće ne, a na pokušaj drugih da uspostave interakciju ili uopće ne reagira ili su te reakcije neuobičajene. Njegova repetitivna ponašanja se pojavljuju vrlo često, a temu od iznimnog interesa ili fokusa teško može napustiti.

Posljednja, treća razina poremećaja iz autističnog spektra zahtjeva vrlo znatnu podršku. Imaju velike deficite u verbalnoj i neverbalno komunikaciji, vrlo rijetko započinju socijalnu interakciju, te minimalno reagiraju na pokušaje komunikacije iz okoline, već samo na ono što će zadovoljiti njihove osnovne potrebe. Vrlo su nefleksibilni i svaka promjena izaziva frustraciju, stereotipna ponašanja ometaju funkcioniranje u svim područjima, te imaju velikih problema s pažnjom.

Moram naglasiti da je klasifikacija ovih likova učinjena samo na temelju njihovih autističnih simptoma, ne uzimajući pritom u obzir njihovu inteligenciju. Na svakoj od ovih razina mogu se pronaći i osobe koje imaju iznimne intelektualne sposobnosti, ali i osobe sa lakim i teškim intelektualnim teškoćama.

Poremećaji iz autističnog spektra su možda i jedni od najstrašnijih dijagnoza za roditelje. Kada primijete da je nešto kod njihova djeteta neobično, najprije pokušavaju to zanijekati misleći si da su umislili jer je dijete ionako malo (obično se autizam dijagnosticira oko 2-3 godine života). Kada saznaju potrebno je neko vrijeme da prihvate novo stanje stvari, a onda najčešće žele naučiti što više mogu, kako bi pronašli što više tehnika, metoda i terapija za svoje dijete kako bi mu pomogli da stekne što je moguće više vještina za što samostalniji život. I kada krenu sa svim tim terapijama doći će i rezultati, jer što god da radite sa svojim djetetom (ako se to radi pravilno) sigurno ćete vidjeti neki rezultat. Tako da je radom sa djetetom vremenom moguće „skinuti“ dijagnozu autizma. Jer najčešće većina terapija radi na bihevioralnim simptomima (repetitivna ponašanja, senzorna osjetljivost i sl.) pa se tako onda dijete može riješiti simptoma iz te kategorije i time ono više ne zadovoljava preduvjet da postoje simptomi iz obje skupine i dijagnoza više ne vrijedi. Ali to ne znači da je autizam izliječen. On uvijek ostaje jer upravo ti simptomi koji su specifični za autiste se teško mogu u potpunosti riješiti (ovdje ponajviše govorimo o težim oblicima autizma, kod visoko funkcionirajućeg autizma može biti i potpunog oporavka).

Ono što je cilj svakog roditelja djeteta sa poremećajem iz autističnog spektra (ili njihovim bližnjima) je omogućiti mu da što uspješnije može funkcionirati samostalno – da kao Sheldon imaju samostalan život, dobar posao, prijatelje i romantičnu vezu. Istraživanja i klinička praksa su pokazali da je to moguće postići neurofeedback treningom.

Ono što je ključno kod svih poremećaja iz autističnog spektra je da su to sve neurološki poremećaji, odnosno postoji neka disregulacija u mozgu.

U neurofeedback krugovima često se govori da je autizam poremećaj „desnog mozga“, odnosno desne moždane hemisfere. Zašto je tome tako? Zato što je kod većine ljudi desna hemisfera nedominantna, odnosno lijeva hemisfera je zadužena više za izvršne i logičke funkcije, dok je desna strana mozga više zadužena za procesiranje emocija i uz njih vezana ponašanja (kao što su socijalna komunikacija i interakcija). Naravno, ne govorimo o potpunoj hemisfernoj lateralizaciji jer svi dijelovi mozga međusobno komuniciraju i pokreću određene funkcije, ali ovo su ugrubo podjele funkcija hemisfera.

Neurofeedback može biti vrlo učinkovit u poboljšanju bihevioralnih simptoma autizma. Pokazano je da dolazi do smanjivanja stereotipnih ponašanja i senzorne osjetljivosti, povećanja fleksibilnosti pažnje i smanjenja rigidnosti. Ali isto tako istraživanja (i naša klinička iskustva) pokazuju da je moguće poboljšati i socio-emocionalnu komponentu, olakšati im razumijevanje osjećaja drugih, bolje razumijevanje nekih socijalnih situacija, ali i da pomaže kod motorne (nemogućnost produkcije afektivnih komponenti govora)  i senzorne aprozodije (nemogućnost interpretacije emocionalne komponente govora) koje se također mogu javiti kod osoba sa PAS.

Neurofeedback trening na neki način „otvara prozor“ u taj nepoznati autistični svijet pa vrlo često dolazi i do boljeg kontakta očima, postaju topliji, izražavaju emocije, započinju interakciju. Vrlo često (posebno kod vrlo male djece) prvi znakovi poboljšanja nakon neurofeedback treninga se vide u njihovoj igri. Ona postaje smislenija, ostvaruju odnose među likovima koji sudjeluju, pozivaju druge na igru i uključuju ih u aktivnosti. Na taj način daju drugima da uđu u njihov svijet i izražavaju svoje osjećaje. Ne možemo izliječiti autizam, ali neurofeedback je pokazao da je zaista moguće ako ništa drugo barem malo odškrinuti vrata toga svijeta, a većini roditelja to već jako puno znači.

Pa onda vratimo se na početak, je li Kišni čovjek ili Sheldon Cooper? Ili nešto treće? Važno je znati koliko jako su izraženi simptomi kod djeteta kako bi mu se moglo pristupiti na pravilan način i prilagoditi bilo koju vrstu terapije. Na taj način imate sve informacije i možete učiniti ono što je najbolje za dijete.

Neka ono bude Sheldon, nespretan, a opet vrlo uspješan. I nemojte zaboraviti – On nije lud, majka ga je vodila na testiranje.

 

Josipa Bosak, mag.psych.

 

Nastavkom korištenja ove stranice, pristajete na uporabu kolačića. Opširnije

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close