Neurofeedback – zabavan mentalni trening za djecu

Adresa:

Ulica Ivana Kukuljevića 5, Zagreb

Odgoj i roditeljstvo – savjeti Umo igraonice

Odgoj i roditeljstvo – tips and tricks

Kada saznate da ćete postati roditelj preplavi vas niz emocija. Sreća, uzbuđenje, osjećaj zadovoljstva, strah. I svatko to doživi na drugačiji način, svatko ima svoje iskustvo i svatko ima svoje želje vezane uz roditeljstvo.

Većina budućih roditelja sluša o tome kako je to nešto prirodno i nešto što dolazi samo od sebe i kada ćete imati svoje dijete znat ćete točno što napraviti u tom trenutku. Pričaju im o majčinskom instinktu i kako će rođenje djeteta probuditi neke njima do tada nepoznate mogućnosti i osjećaje. I sve to jest istina, ali ne baš uvijek i ne za svakoga.

Velik broj roditelja vrlo često se nalazi u situaciji u kojoj ne zna što napraviti, kako se ophoditi prema djetetu, kako prepoznati njegove potrebe, kako ga naučiti da bude najbolji što može biti. A, kada su neuspješni u tome, uglavnom krive sebe. Jer su oni roditelji tog djeteta i oni su ti koji ga trebaju naučiti da bude dobra osoba, da bude uspješan, kreativan, društven, osjetljiv na potreba drugih, da se zna zauzeti za sebe, obraniti se od drugih, ne biti nasilan, „neprimjeren“, dobar u školi i još tisuće drugih stvari koje očekujemo od svoje djece. I svima je sada već postalo jasno da je to prevelik pritisak na tako malo biće koje još nije ni približno razvilo svoje kognitivne kapacitete, koje i tako ne razumije većinu stvari koje se događaju oko njega.

Ali što je s roditeljima? Nije li to i prevelik pritisak na njih? Odjednom su se našli u situaciji da trebaju stvoriti čovjeka, oblikovati ljudsko biće, što može biti itekako zastrašujuće. Uvijek se dobije gomila savjeta od djedova i baka, prijatelja i ostalih članova obitelji, pa i potpunih stranaca, o tome kako odgajati dijete. I dobar dio njih su korisni i mogu pomoći, ali ipak ne umanjuju zbrku koja nastaje u glavi roditelja. Ali što struka kaže o tome?

Četiri tipa roditeljskog odgoja

Četiri su osnovna tipa roditeljskog odgoja: autoritarni, autoritativni, permisivan i indiferentan.

Autoritarni stil

Ovo je krut i strog odgojni stil u kojem roditelji postavljaju velika očekivanja pred dijete i velike zahtjeve i to tako da provode strog nadzor nad njim i visoku kontrolu, a ne pružaju dovoljno topline i podrške. Najviše se usmjeravaju na postavljanje granica i određivanje raznih pravila, a kako dijete prekrši pravilo skloni su kažnjavanju. Glavni cilj roditelja koji prakticiraju takav odgoj je učenje samokontrole i poslušnost djeteta autoritetu, a odnos između njih i djeteta temelji se na odnosu nadređenosti i podređenosti. Ovakav odgoj rezultira djecom koja su nesigurna, povučena, a mogu biti i agresivna te vrlo često imaju niski prag tolerancije na frustraciju. Često su nepovjerljiva, nesigurna i neuspješna u rješavanju problema, stalno brinu kako udovoljiti autoritetima, od kojih su prvi njihovi roditelji.

Autoritativni stil

Autoritativni stil odgoja naziva se još i demokratski i dosljedan. Predstavlja kombinaciju čvrste roditeljske kontrole i emocionalne topline. Roditelji postavljaju zahtjeve i očekivanja pred dijete, ali su oni primjereni njegovoj dobi. Provode nadzor nad djetetom i imaju kontrolu nad njegovim nepoželjnim ponašanjem. Pružaju puno ljubavi, podrške i emocionalne topline čime potiču djetetovu znatiželju, kreativnost, samouvjerenost i nezavisnost emocija. Oni potiču dijete i brinu o njegovim emocijama što rezultira samopouzdanim djetetom koje je sigurno u sebe, ima visok stupanj samokontrole i odgovorno je.

Permisivan stil

Permisivan ili popustljiv odgojni stil podrazumijeva veliku emocionalnu toplinu, ali i vrlo slabu kontrolu. Roditelji su pretjerano osjetljivi na dijete, pružaju veliku ljubav i podršku, puno emocionalne topline. Pri tome postavljaju male ili nikakve zahtjeve pred dijete, imaju slabu kontrolu i ne postavljaju nikakve granice nad njegovim ponašanjem. Primarno su orijentirani na zadovoljavanje djetetovih potreba, zahtjeva i želja. Ovakav stil odgoja rezultira djetetom koje je nesnalažljivo i nesigurno, slabe kontrole i impulzivno, te sklono agresivnom ponašanju kada naiđe na ograničenje ili trenutno nezadovoljavanje želja i potreba.

Indiferentan stil

Indiferentan stil odgoja je zanemarujući i osnovna karakteristika je slaba kontrola i emocionalna hladnoća roditelja. Oni postavljaju male zahtjeve, nemaju kontrolu nad djetetovim ponašanjem, ne postavljaju granice, emocionalno su hladni, nezainteresirani za njegove aktivnosti i preokupirani sobom. Rijetko pokazuju bilo kakve znakove ljubavi i pažnje prema djetetu, a rezultat je dijete koje je neposlušno, neprijateljsko, niskog samopoštovanja i sklono rizičnim ponašanjima. Promjenjivog su raspoloženja i slabe samokontrole.

I mada u teoriji ovo zvuči relativno jednostavno objašnjeno, ne postoji univerzalan recept, kuharica koja će reći kako se ponijeti u svakoj pojedinačnoj situaciji. I to je ono što je najteže i pravi izazov roditeljstva. Nitko vam ne može reći kako da odgajate svoje dijete, jer ste vi ta osoba koja ga najbolje poznaje i vi znate koje su vaše mogućnosti i vaši kapaciteti. Ali savjeti stručnjaka svakako mogu biti dobrodošli. Možete raspraviti o nekoj situaciji koja se ili učestalo ponavlja ili je izazvala velik razdor između vas i djeteta i nema ništa loše u tome da porazgovarate sa stručnjakom o tome.

Budite primjer svoj djetetu

U komunikaciji s djetetom važno je da mu vi budete primjer kakav želite da vaše dijete bude. Ako ono pretjerano reagira u određenim situacijama, bilo da se veseli, da je ljuto, tužno ili u strahu, da biste ga naučili samokontroli, vi morate biti ti koji će se prvi kontrolirati. Jer ako dijete plače i viče, vaše vikanje neće pomoći situaciji, nego baš suprotno. Naravno da se nećete moći kontrolirati u baš svakoj situaciji, ali što više prakticirate samokontrolu to će više ona doći prirodno i vaše dijete će bolje usvojiti takav obrazac ponašanja i samo postati više svjesno svojih reakcija i emocija, a time imati i više samokontrole.

Kada mu objašnjavate da je nešto pogrešno napravilo dođite na njegovu razinu i objasnite mu što je moglo napraviti drugačije i koji bi bio ishod da se tako ponijelo, dajte mu alternativu i pokušajte koristiti afirmativni rječnik, izbjegavajte riječi kao „to što si napravio je bilo krivo“ ili „nisi smjela tako postupiti“ već dajte primjer onoga što je trebalo učini i kako to završava. Primjerice ako je dijete nemirno i vrpolji se, umjesto da mu kažete da se prestane micati ili da ne smije sada ustajati sa stolca ili ne smije dirati čaše na stolu, recite mu ono što želite da napravi. Recite mu da se opusti u stolici, ispruži noge i nasloni se na naslon, recite mu da dohvati podložak za čaše na stolu ili nešto drugo što mu je u dometu, a što može dirati. Dajte mu alternativu za njegovo ponašanje i objasnite da ako dira čaše na stolu može proliti sve i onda vi ili vaši gosti više nećete imati što popiti. Takve alternative moraju biti konkretne i nešto što dijete može razumjeti, a ne nešto apstraktno što je vama jasno jer vjerojatno njemu neće biti jer još nije dosegao taj stupanj razvoja.

Vi ste uzor svom djetetu, kako se vi ophodite prema njemu, drugim ljudima ili stvarima, tako će i ono naučiti. Naime, dijete misli da je vaše ponašanje uvijek ispravno jer vi ste njihov roditelji i u njihovim očima ste nepogrešivi. Pa uvijek nastojte da taj primjer bude pun razumijevanja, samokontrole i ponajviše ljubavi, poštovanja prema sebi i drugima, prema stvarima koje koristite jer ako vi ne bacate daljinski upravljač po naslonjaču, teško da će i vašem djetetu to samo od sebe pasti na pamet.

Dijete od roditelja uči i emocionalne stilove, pa ako je vaše dijete nespretno u komunikaciji s drugima, pokažite mu kako se vi ophodite sa svojim prijateljima, kako se uključujete u razgovor s drugima. Objasnite mu svoje emocije u različitim situacijama, kako bi i ono naučilo prepoznavati svoje emocije, ali i emocije drugih. Ne stavljajte prevelik pritisak na njih, ali ni na sebe. Uživajte u svakom trenutku i radite na sebi. Radite na svojoj samokontroli i na svojoj mirnoći, tako ćete i vi biti sretniji i vaše dijete.

Nagrađujte dobro ponašanje

Nagrađujte dobro ponašanje kada god se ono pojavi. To ne znači da će za svako jutro kada se samo obuče ili opere ruke nakon što je bilo na toaletu dobiti igračku, nego je dovoljna i samo jedna riječ kao bravo, super si to napravio, da im date pet za takve sitnice oni će se osjećati ponosno i zadovoljno. Posebno kada vidite da je dijete promijenilo svoje uobičajeno ponašanje, pohvalite ga jer je to sigurno bio velik korak za njega. Ako padne i ogrebe koljeno i samo malo zaplače (a, ranije je u tim situacijama glasno plakalo) čestitajte mu na tome što se uspjelo kontrolirati i dajte mu novi zadatak kojim će se moći pozabaviti. Još više nagrađujte ponašanja koja su spontana, kada samoinicijativno naprave nešto novo.

No, neće sva djeca biti daroviti slikari, sportaši i slično, pa ovisno kakvo je vaše dijete nagrađujte njihove uspjehe u tim područjima. Ako je vaše dijete realistično i može razumjeti, objasnite mu da možda crtanje nije njegova stvar, ali da je zato dobar u nečemu drugome (jer nije baš neka sreća da se svaka šara na papiru tretira kao da je remek-djelo). No, ako je osjetljivije, pohvalite ga za njegov crtež i usmjerite ga prema nečemu drugome, neka pokuša slagati kocke, dok ne pronađe nešto u čemu će biti bolje.

Koliko puta ste se našli u situaciji da razgovarate s nekim bliskim i govorite kako ste pokušali tjerati ga u kut, oduzeti mu najdražu igračku, ukinuli vrijeme za televiziju ili video-igre, vikali, preklinjali, podmićivali i prijetili – i ništa nije uspjelo. Svako dijete koje je izloženo tolikim različitim odgojnim tehnikama bit će zbunjeno. A, najvažnija stvar u discipliniranju djeteta – pozitivni feedback – gotovo nitko ni ne spominje. A razlog tome je što mnogi koriste discipliniranje i kaznu kao istovjetne pojmove, a oni su potpuno različiti.

Discipliniranje i kažnjavanje

Disciplina se više preferira jer ona uči dijete kako da se ponaša, a to je upravo objašnjavanje djetetu što je bilo neprimjereno u njegovu ponašanju i preusmjeravanje na prihvatljivo ponašanje uz pozitivno potkrepljenje svaki put kada dijete odabere dobar obrazac ponašanja. Kazna s druge strane, koristi strah i sram kako bi se natjeralo dijete da se ponaša primjereno. I da se razumijemo, kazna je ponekad prihvatljiva, kada dijete radi nešto što ugrožava njega ili nekoga drugoga, ali bi trebala biti zadnja na listi i koristiti se u najgorem slučaju.

No, nikada ne valja kažnjavati dijete za ponašanje koje ne može kontrolirati. Primjerice, ako dijete ima problema da pažnjom, vi mu kažete da pospremi svoj krevet i kada ga nakon pola sata dođete provjeriti i vidite da se igra s kartama na još ne pospremljenom krevetu najradije biste ga poslali u kut i tako kaznili za neposluh. Ali, u ovom slučaju se ne radi o neposluhu nego je ono krenulo s namjerom da napravi što ste ga tražili, ali mu je nešto drugo odvuklo pažnju (u ovom slučaju karte) i nije učinilo što ste mu rekli. Isto vrijedi i kada dozivate dijete nekoliko puta dok ono radi nešto drugo, ne odaziva se na vaše uzastopne pozive i vi smatrate da vas ne sluša pa ga kaznite. Tako mu šaljete poruku da ono nije dovoljno dobro. Kažnjavate njega kao osobu, a ono nije krivo za to što je distraktibilno ili ima mali kapacitet pažnje. S vremenom takvo kažnjavanje dovodi do toga da dijete postaje nezainteresirano da udovolji vašim zahtjevima jer već unaprijed zna da neće uspjeti i da će biti kažnjeno. Najbolji način da pristupite takvim ponašanjima jest da ga podsjetite što ste tražili od njega ili dođete do njega i pogledate ga u oči i objasnite što trebate.

Važno je razlikovati kada kaznom napadate svoje dijete kao osobu, a kada kaznom uklanjate ponašanja koja su ga ugrožavaju. Isto vrijedi i kada vrijeđate neka obilježja svoga djeteta, ako govorite da je lijeno ili sporo ili tromo, koliko god vas neka od njegovih ponašanja frustriraju, morate naći način da svoju frustraciju usmjerite u pravom smjeru.

Kada već dobro poznajete svoje dijete, znate koje situacije mogu biti triger i koje mogu potaknuti nepoželjna ponašanja. Razgovarajte s njim unaprijed i napravite plan. Ako postoji netko u vrtiću ili školi s kime je vaše dijete učestalo u sukobu, smislite zajedno plan što ono može napraviti kako bi izbjeglo frustraciju i nepoželjne reakcije.

Prihvatite nesavršenosti

I možda je najvažnije da prihvatite da je vaše dijete nesavršeno. Svatko od nas, pa tako i svako dijete, ima poneku manu. To ne znači da ćete ga manje voljeti, da ćete ulagati manje truda da ono bude najbolje što može biti, ali što prije prihvatite da postoji nešto po čemu je ono drukčije i samo mrvicu manje savršeno, to ćete mu više moći pomoći i usmjeriti ga u dobrom smjeru.

I iako ne postoji recept kako biti dobar roditelj, svatko tko daje sve od sebe i trudi se biti što bolji u tome, bit će i uspješniji. Za roditeljstvo treba mnogo strpljenja i samokontrole, ali prije svega ljubavi i slobode za vaše dijete. Opustite se i razgovarajte sa svojom djecom. I oni nas imaju toliko toga za naučiti.

 

Josipa Bosak, mag.psych.

Nastavkom korištenja ove stranice, pristajete na uporabu kolačića. Opširnije

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close