Neurofeedback – zabavan mentalni trening za djecu

Adresa:

Ulica Ivana Kukuljevića 5, Zagreb

Učenje – instrumentalno uvjetovanje

Do sada smo više puta pisali o učenju, a ovaj put ćemo mu pristupiti iz malo drugačije perspektive. Iako se pojam učenja najčešće veže uz školu, ono je puno šire od obrazovanja i poučavanja. Pokreće nas od rođenja i prožima naš čitav život, a osnovni mu je cilj prilagodba životnoj okolini. U pokušaju razumijevanja i definiranja učenja, proizašle su tri najvažnije skupine teorija:

  • učenje uvjetovanjem
  • teorije socijalnog učenja te
  • kognitivne teorije učenja.

Tim se redoslijedom donekle pravilno javljaju tijekom razvoja, od jednostavnijih ka složenijim mehanizmima: prvo najviše učimo uvjetovanjem –  klasičnim i instrumentalnim, a zatim se sve više javljaju i međusobno isprepliću i ostala dva načina učenja – socijalno i kognitivno učenje. U daljnjem tekstu detaljnije ćemo se pozabaviti instrumentalnim uvjetovanjem.

Logika instrumentalnog uvjetovanja temelji se na pretpostavci hedonizma: osnovna je motivacija ponašanja postići ugodno i izbjeći neugodno stanje. Prema definiciji, instrumentalno uvjetovanje je proces učenja u kojem se mijenja vjerojatnost pojavljivanja nekog ponašanja na temelju posljedica koje to ponašanje ima za organizam (ljude i neke vrste životinja). Upravo se zbog toga instrumentalno uvjetovanje još naziva i „učenjem na posljedicama“.

Potkrepljenje je ključan pojam za ovaj mehanizam učenja, a označava posljedicu koja povećava vjerojatnost ponovnog pojavljivanja nekog ponašanja. Razlikujemo pozitivno i negativno potkrepljenje. Pozitivno potkrepljenje predstavlja uvođenje ugodnih/poželjnih posljedica, npr. petica učeniku za odlično naučeno gradivo ili trenerova pohvala sportašu za veliko zalaganje u obrani. Negativno potkrepljenje, unatoč svom nazivu, donosi nam ugodu jer nas „oslobađa“ neke neugode. Ono znači ukidanje nepoželjnih posljedica. To može biti mogućnost izbjegavanja pisanja završnog ispita za studente koji uspješno polože sve kolokvije, ali i puno trivijalnije stvari poput prestanka osjećaja hladnoće nakon oblačenja kaputa ili prestanka glavobolje nakon uzimanja lijeka. U svim tim slučajevima ukidanje neugodne posljedice (hladnoća, glavobolja, ispit) povećava vjerojatnost pojavljivanja ponašanja koje mu je prethodilo. Još jedan primjer učenja mehanizmom negativnog potkrepljenja je markiranje s nastave „bez posljedica“. Istraživanja pokazuju da je potkrepljenje to učinkovitije što je veza između ponašanja i njegove posljedice jasnija, čemu svakako doprinosi vremenska bliskost i logična povezanost tih događaja.

Iako vrlo često pozitivno potkrepljenje zapravo predstavlja nagradu, ta dva pojma nisu sinonimi. Ponekad je pozitivno potkrepljenje nešto što nije zamišljeno kao nagrada. Tako je trogodišnjak koji se učestalo približava štednjaku i pritom gleda mamu čekajući njezinu reakciju, zapravo naučio da tako može zadobiti njenu pažnju. Drugim riječima, sve što je mama radila s idejom da ponašanje otkloni zapravo je bilo potkrepljenje. Na sličan način učitelji ponekad nehotično potkrepljuju „nestašna“ ponašanja učenika tijekom školskog sata, najčešće zaustavljanjem predavanja i usmjeravanjem pažnje na te nestašluke. Isto tako, roditelji koji svoju djecu uzimaju u naručje prije spavanja kad plaču vjerojatno će povećati učestalost njihovog ponašanja. Zašto? Odgovor se također nalazi u principima instrumentalnog uvjetovanja: dijete je potkrijepljeno roditeljskom pažnjom i tjelesnim kontaktom i zbog toga će i sljedeći put kad poželi vidjeti svoje roditelje prije prvog sna, jednostavno – zaplakati na sav glas. Istovremeno pomalo smiješna, ali i žalosna činjenica jest kako se u našem društvu često događa da mališani koji su tek progovorili u svojoj okolini čuju različite psovke, koje potom reproduciraju i ponavljaju. Roditelji se nađu “u čudu”:  kako je moje dijete zapamtilo baš tu nepoželjnu riječ? Usmjeravaju dijete da to ne govori, pokušavajući zadržati smijeh. Što se tada događa? Dijete je shvatilo da je zadobilo pažnju, koja je u ovom slučaju pozitivno potkrepljenje i ponavljat će riječi sve dok tome djetetova okolina ne prestane pridavati pažnju i tada se ponašanje gasi. Očito je da odgoj djece te njihovo usvajanje poželjnih i korisnih oblika ponašanja u zamjetnom obujmu počiva na načelima instrumentalnog uvjetovanja. „Bacanje na pod u dućanu radi igračke“ također se uči potkrepljivanjem. Ako ponekad popustite djetetu u ovakvoj situaciji, možete očekivati da se takvo ponašanje održi i ponavlja. Pitate se zašto? Zato što je u tom slučaju dijete „žrtva povremenog potkrepljenja“, slično kao kockar koji se nada da će baš i ovoga puta osvojiti jackpot. Zamislite situaciju u kojoj trogodišnje dijete tijekom kupnje s majkom ugleda policu s igračkama i uzme s police tri igračke te ih odloži u košaru za kupnju. Majka na to govori djetetu nešto poput „Ne mogu ti kupiti sve ove igračke.“. Trogodišnjak (koji još nema razvijenu toleranciju na frustraciju) počinje vikati, plakati i udarati nogama o pod. Majka, da bi zaustavila to ponašanje, uzima košaru za kupnju sa svim tim igračkama i odlazi na blagajnu. Što iz toga uči dijete? Iako je u prvoj takvoj situaciji njegova reakcija bila spontani odgovor na frustraciju, ono zaključuje kako postoji mogućnost da će dobiti igračke koje je izabralo kada svoje nezadovoljstvo iskaže vikanjem, bacanjem po podu i sličnim ponašanjima. Isto tako, postoji velika vjerojatnost da će ta ponašanja u sličnim situacijama ponavljati. S druge strane, postavljanje jasnih granica prije nego što problem nastane („Kada dođemo u dućan možeš izabrati jednu igračku.“) i dosljednost mogu uvelike pomoći, ne samo za osiguravanje ugodne kupnje, već i u nizu drugih situacija. Važno je da potkrepljenje djetetu bude interesantno kako bismo uspjeli promijeniti ponašanje. Primjerice, ako vaše dijete nije ljubitelj torte od mrkve, to mu zasigurno neće biti privlačna nagrada za peticu iz matematike  kao, recimo, odlazak u kino.

Važno je dati do znanja i to da su negativno potkrepljenje i kazna dva različita mehanizma. Za razliku od negativnog potkrepljenja, cilj je kazne smanjiti vjerojatnost pojavljivanja nepoželjnog ponašanja u budućnosti. Kažnjavati se može na dva načina: zadavanjem neugodne posljedice (npr. učenici koji su napravili nered u učionici trebaju ostati nakon nastave i očistiti razred) te uklanjanjem pozitivne posljedice (npr. dječak tijekom dana nije učio za ispit i majka mu navečer zabrani odlazak na rođendansku proslavu) nakon javljanja neželjenog ponašanja. Danas se i među laicima i među znanstvenicima vode duge rasprave o kažnjavanju, koje u suvremenom društvu ima mnogo negativnih konotacija. Naime, kažnjavanjem se uči „što ne treba“, ali ne i „što treba“ raditi. Upravo je zbog toga važno izbjegavati kažnjavanje u situacijama kada želimo uspostaviti neko ponašanje. Primjerice, ako dijete odbija jesti neko određeno jelo, potkrepljivanje (primjerice pohvalama)  je znatno prikladnija metoda od kažnjavanja. Pozitivnim potkrepljivanjem ta će se namirnica asocijativno početi povezivati s ugodom i postajati privlačnija nego ranije. Uslijed kažnjavanja može doći i do generalizacije tako da se čitava situacija, a ne samo specifično ponašanje povezuje s kaznom. Tako primjerice dijete koje je u školi često kažnjavano može i sam odlazak u školu povezati s kažnjavanjem te ga početi izbjegavati. Do prevelike generalizacije može doći zbog preoštre kazne ili ako nije sasvim jasno koje je ponašanje kažnjeno. Kazna je učinkovita samo ako slijedi svaki put nakon ponašanja, tj. ako je dosljedna. Kad kazna ne slijedi svaki put, ponašanje će se vjerojatno održati. Također, da bi bila efikasna, kazna mora uslijediti brzo nakon nepoželjnog ponašanja.

Značaj korištenja svih navedenih tehnika leži u tome što se njima postižu izravne promjene funkcioniranja našeg organizma.  Iako instrumentalno učenje ima svrhu i cilj, ono se kategorizira među nenamjerne vrste učenja jer promjene u ponašanju usvajamo bez intencije. Ponekad naknadno steknemo uvid da smo „nešto naučili“, dok neka učenja nikad ne osvijestimo. Tu dolazimo do „naše“ tehnike, a to je neurofeedback. Pokazalo se da je samokontrola moždane aktivnosti zapravo vještina koju se može razvijati i usavršavati. Neurofeedback funkcionira na principu trenutačnog davanja povratnih informacija o moždanoj aktivnosti. Upravo te povratne informacije djeluju po principima instrumentalnog uvjetovanja, kao pozitivni/negativni potkrepljivači poželjnih/nepoželjnih obrazaca moždane aktivnosti. Primjer pozitivnog potkrepljenja je dobivanje boda u igri i zvučni signal kao posljedice poželjne moždane aktivnosti. Kada se neželjena moždana aktivnost promijeni u poželjnu, prethodno smanjen i zaustavljen videoprikaz ponovno se poveća i pokrene, što predstavlja mehanizam negativnog potkrepljenja. Sustavnim, kontinuiranim i dosljednim potkrepljivanjem učimo ljude voljno mijenjati obrasce vlastitih moždanih valova radi postizanja optimalne moždane aktivnosti. Promjene koje se postižu neurofeedbackom očituju se u ponašanju, no važno je napomenuti da suvremena istraživanja potvrđuju kako se neurofeedbackom postižu funkcionalne i strukturalne promjene mozga, promjene doslovno vidljive u mozgu (preciznije, u sivoj i bijeloj tvari koje čine mozak). Takve promjene moguće su zbog neuroplastičnosti – sposobnosti mozga (i povezanih struktura) da se mijenja i prilagođava strukturalno i funkcionalno, kao odgovor na utjecaje iz okoline. Za kraj možemo zaključiti da nam poznavanje i razumijevanje zakonitosti instrumentalnog uvjetovanja omogućuje učinkovitije i bezbolnije odgajanje djece, otklanjanje nekih simptoma psihičkih poremećaja i smetnji, te izravno unaprjeđivanje rada našeg mozga.

 

LITERATURA:

 

  • Ghaziri, J., Tucholka, A., Larue, V., Blanchette-Sylvestre, M., Reyburn, G., Gilbert, G. i Beauregard, M. (2013). Neurofeedback training induces changes in white and gray matter. Clinical EEG and Neuroscience, 44(4), 265-272.
  • Orndorff-Plunkett, F., Singh, F., Aragón, O. R., i Pineda, J. A. (2017). Assessing the effectiveness of neurofeedback training in the context of clinical and social neuroscience. Brain sciences, 7(8), 95.
  • Petz, B. (Ur.) (2005). Psihologijski rječnik. Jastrebarsko: Naklada Slap.
  • Sherlin, L. H., Arns, M., Lubar J., Heinrich, H., Kerson, C., Strehl, U. i Sterman, M. B. (2011). Neurofeedback and basic learning theory: Implications for research and practice. Journal of Neurotherapy, 15, 292-304.
  • Strehl, U. (2014). What learning theories can teach us in designing neurofeedback treatments. Frontiers in Human Neuroscience, 8, 894.
  • Zarevski, P. (2007). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Nastavkom korištenja ove stranice, pristajete na uporabu kolačića. Opširnije

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close